Blizanci Sead i Senad Dautbašić, RADIO AMATERI koji su mnoge izgubljene kontakte uspostavili svojim poslom i tako usrećili mnoge porodice

Sead i Senad Dautbašić

Njih dvojica su, barem u mojim očima, bili duša tog grada u vrijeme kada je bio osuđen na bezdušnost; njegov jedini glas, u vrijeme kada je svuda oko nas vladala samrtna tišina. Sead i Senad Dautbašić bili su onakvi kakvi, mislio sam, trebamo biti svi. Ozbiljni, strogi prema drugima i stroži prema sebi, bili su najveći fanatici među radio-amaterima koje sam ikad sreo. Sretao sam ih svaki dan, više od dvije godine, i beskrajno me uveseljavao način na koji su ih ljudi miješali jednog s drugim. Naravno, tek pošto sam ih i sam počeo razlikovati.

Bili su od one rijetke vrste ljudi koje rat nije mogao iskvariti, njihovo poštenje je bilo zastrašujuće, osjećaj za dužnost rijedak, kao i način na koji su se unosili u svoj posao. Nisam jedanput gledao kako su skoro sa gnušanjem – u vrijeme kada je svaki komad hrane bio dragocjen – odbijali darove koje su im donosili seljani, pokušavajući da kupe razgovor sa svojima.

Obojica šutljivi, imao sam osjećaj da su bili u stanju do kraja otvoriti se samo jedan pred drugim; mi, ostali, bili smo stranci i za nas su uvijek bili skoro onako zagonetni kao kada sam ih sreo prvi put. Naredne dvije godine gledao sam ih kako prave planove o sve većim antenama, kako žale zato što nemaju ovo ili ono – meni je sve to bilo podjednako strano – da bi u ljeto 1994. prionuli na posao. Ne znam kako im je to uopće pošlo za rukom, ali su danima razvlačili žice sa jednog na drugo brdo iznad uske srebreničke kotline, na krov pošte postavljali nekakve metalne stupove, i, na koncu, opet bili razočarani, jer signal, ili šta već, nije bio “jak” koliko su očekivali. A ta antena je, potpuno sigurno, bila najveća u zemlji u tom trenutku.

Samo zahvaljujući njima, svih tih godina mogao sam razgovarati sa ostatkom svoje familije; i nisam bio jedini. Sead i Senad nikada nisu tražili ništa zauzvrat. Strpljivo su čekali, onda kada je toga bilo, kraj mjeseca i svoju “plaću”: nekoliko kilograma brašna i nešto narančastog praha, za koji, sve dok ne bi bio razmućen u vodi, nije bilo sasvim jasno da je sok. Skoro sve to vrijeme u jednim te istim izblijedjelim pantalonama, u cipelama dobivenim u humanitarnoj pomoći. Nikada nisu pili kafu niti pušili, ali su svaku paklicu kafe koju su ikad dobili od mene ili od Nuhanovića u pravilu nosili Nasiru Sulejmanoviću, našem električaru, za kojeg zajednički prijatelj dobrohotno kaže da je “skupa s lemilicom imao deset kilograma”.

Negdje nakon “fijaska” sa antenom, neko je u jednoj od pokrajnjih soba otkrio čitavu gomilu prašinom pokrivenih Energoinvestovih kompjutera tipa Iris 8. I neku od praverzija Tetrisa. Svi smo manijakalno igrali tu igru u kojoj su se jarkožute figure vrtoglavom brzinom vrtjele na crnoj podlozi, padajući brže nego što je golo oko moglo registrirati. Blizanci, a svi smo ih doživljavali kao jedno, vrlo su brzo postali neosporni šampioni u tom čudnom sportu, sportu koji nam je tada bio jedan od bjegova u neku vrstu normalnosti.

Kada su Srbi napali Srebrenicu posljednji put, stanicu su svaki dan premještali iz jedne u drugu prostoriju u pošti, sklanjajući se iz onih izloženih granatama. Posljednji put sam ih vidio u maloj sobici ispod stubišta, gdje su s teškom mukom uspjeli priključiti stanicu. Nihad Catić, jedini izvještač iz grada, čitao je svoj posljednji izvještaj iz Srebrenice. Sead i Senad sjedili su pored njega. Siguran sam da su, ili jedan ili drugi, kao i uvijek, nakon što je Nihad završio izvještaj, posegnuli za nekakvim dugmetom na stanici i rekli: “E, dobro!”, i pogledali se zadovoljni što su i to uspješno okončali.

Posljednji put.

(Iz knjige Razglednice iz groba, autora Emira Suljagića)